Odlučim li o fotografijama Borisa Cvjetanovića govoriti u formalnim kategorijama, ustvrdit ću da one postoje na presjeku dokumenta i portreta. Dokumenta, s obzirom na retoriku medija; portreta, s obzirom na retoriku slike. Fotografska se slika, naime, redovito pojavljuje u kontekstu predikata fotografirano, učinjeno. Taj je čin ekspliciran vidljivošću crnog ruba negativa na povećanju koje jamči da je prizor u kadru identičan onome zabilježenome okom kamere, bez naknadne intervencije. Međutim, ovdje me zanima prethodna intervencija - izbor motiva.
Boris Cvjetanović izabire prizore iz bolnica, škola i tvorničkih radionica, a cikluse fotografija koje usporedo izlaže naziva Bolnicama, Školama i Radnicima. Retorika medija čija je bit u tome da ratificira ono što reprezentira navodi nas na odčitavanje tih fotografija kao dokumentarnih snimaka, jer, doista, posrijedi su stvarni bolesnici, radnici, učitelji i učenici. Nerijetko ti ljudi poziraju. Za portret?